Doping testiranje sportista igra ključnu ulogu u očuvanju integriteta triatlona, ali njegova cijena je daleko od zanemarljive. Proces uključuje ne samo testiranje, već i administrativne troškove, pravne postupke, skladištenje uzoraka i istražne aktivnosti. No, koliko zaista košta osiguravanje fer igre u ovom sportu?
Visoka cijena doping kontrole
Primjer ultramaratonke Courtney Olsen, koja je sama morala platiti oko 4.500 dolara za doping test nakon obaranja svjetskog rekorda, osvijetlio je pitanje troškova testiranja. U triatlonu, situacija nije mnogo drugačija – organizacije ulažu ogromne svote novca kako bi očuvale sport čistim, ali rijetko objavljuju konkretne brojke.
Ironman, koji ima sopstveni doping program uz podršku Međunarodne testirajuće agencije (ITA), ulaže više od milion dolara godišnje u borbu protiv dopinga. Ova suma pokriva testiranje, edukaciju sportista, istražne aktivnosti i upravljanje rezultatima. S druge strane, Svjetska triatlonska federacija (World Triathlon) uložila je ukupno 30 miliona dolara u antidoping od svog osnivanja 1989. godine.
Zašto je testiranje skupo?
Doping testovi u triatlonu su mnogo detaljniji i skuplji od standardnih testova na drogu. Dok obični testovi za radna mjesta koštaju između 50 i 150 dolara, antidoping testovi u triatlonu koštaju od 700 do 4.000 dolara po osobi, a prosječna cijena u 2024. iznosi 1.600 dolara po testu. Pored osnovnog testiranja, mnoge organizacije primjenjuju biološki pasoš, koji prati dugoročne promjene u biomarkerima sportista, što dodatno povećava troškove.
Ko sve snosi troškove?
Za razliku od ultramaratonke Olsen, triatlonci ne plaćaju direktno za svoje testove. Ironman finansira svoj antidoping program iz članarina profesionalnih takmičara, dok Svjetska triatlonska federacija i nacionalne antidoping agencije pokrivaju troškove iz drugih izvora. Ipak, mali organizatori rijetko mogu priuštiti testiranje, što znači da se većina kontrola sprovodi na profesionalnom nivou i među takmičarima koji se bore za velike nagrade i kvalifikacije za svjetska prvenstva.
Da li se sistem isplati?
Uprkos visokim troškovima, doping testiranje daje rezultate. U 2023. godini, američki triatlonac Collin Chartier bio je pozitivan na EPO i suspendovan, dok je meksički triatlonac Tomas Rodriguez Hernandez izgubio titulu Ironman Texas 2024. zbog pozitivnog testa na klomifen. Ipak, ostaje pitanje koliko sportista prolazi kroz sistem neotkriveno i da li bi pojačana testiranja smanjila broj doping prekršaja.
Na kraju, dok triatlonska zajednica nastavlja ulagati u antidoping mjere, jedno je sigurno – cijena fer igre je visoka, ali neophodna za očuvanje integriteta sporta.